U zoologiji je skupina mesoždera (canida) razdijeljena na vukove, lisice i pse. Značajnije vrste vukova podijeljene su na grivaste, falklandske i abesinske. Vukove, koji su manji i dugorepi, nazivaju lisicama, a među njima razliku­jemo snježne i pustinjske. Niti u jednu skupinu ne spadaju psi kao što su npr. žličasti pas, kunićasti pas ili šumski pas. Pogrešna je tvrdnja kada se kunićasti pas naziva jezerskom lisicom, a žli­časti pas  lisica žličarka. Slijedeći članovi porodice canida su čagljevi i kojoti, te južno-američki canidi kao što su vu­kovi, lisice, psi i čagljevi koje još zovemo lisičasti čagljevi. Radi se o zamršenoj skupini. Želimo vam samo pokazati i dokazati koliko je mnogostrana skupina canida. Odgovor na pi­tanje koliko u prirodi postoji divljih vrsta canida, samo je približan -oko 30 vrsta. Odgovor nije preci­zan, ne stoga što na našoj pla­neti postoje neistražena područja pa nije moguće točno znati koliko je tih vrsta, već je problem u tome što nije moguće utvrditi da li su srednji ruski i indijski vuk dvije vrste (radi se o različitim veličinama) ili samo jedna vrsta vukova (dopušta se mogućnost zemljopisnih prijelaza i izolacija u vrijeme parenja). Bez obzira što se svi psi na Zemlji dosta raz­likuju po boji i veličini (pri tome su praktično svuda rašireni), biološki gledano oni su jedna vrsta. Kod njih se radi o mozaičnom načinu nasljeđivanja. Među dvije stotine vučjih potomaka, dva nisu jed­naka. Kao što je utvrdio profesor Herre iz Kiela slično je i kod pudla. Osim toga canidi su i takozvana plastična životinjska skupina - po vanjštini i veličini se odlično prilagođavaju okolini u kojoj žive. Pogledajmo sada ne­koliko rođaka pasa u prirodi.

Vukovi
Vuk (Canis lupus) je bio nekada osim u Južnoj Americi, Africi i Australiji raširen po cijeloj Zemlji, a danas je na mnogim mjestima izumro. Razlog je u psi­hološki uvjetovanoj mržnji prema toj životinji. Ljudi love vukove gdje god je to moguće. Ponekad ih truju strihninom i pucaju na njih iz helikoptera, a za svoj "trud" dobijaju čak i novčane nagrade po svakom ustrijeljenom vuku. Sve to vodi njihovom izumiranju. Ipak se neke međunarodne orga­nizacije bore za opstanak tih za­nimljivih životinja. Vukovi su u nekim državama (recimo u Šved­skoj, Norveškoj, Italiji i u Hrvatskoj) zaštićeni.

Izvanredno su prilagodljivi pa ži­ve u tundrama, šumama, stepa­ma, polupustinjama i planinama do 2.500 metara visine. Teško ih je opisati zato što se čak i u istoj okolini međusobno razlikuju po veličini i boji krzna. Evropski vuk ima plećnu visine oko 80 cm i teži približno 40 kg, indijski vuk je visok samo 50 cm i teži slabih 20 kg. Lovno područje vukova je veliko. Kada su pratili gibanje ne­kog čopora vukova utvrdili su da se životinje gibaju površinom od oko 300 četvornih kilometara. Plijen mogu ustrajnim kasom pra­titi čak 30 km i više. U čoporu je obično od 6 do 16 životinja.

Kojoti
Kojote (Canis latrans) zo­vemo i perzijskim vukovima. Poznati su još iz priča Indijanaca. Ta životinjska vrsta prvobitno je živjela samo na velikim ravnim predjelima između Kanade i Meksika, a kasnije su naselili či­tavu Sjevernu Ameriku. Dugogo­dišnje istrebljivanje (oružjem, zamkama i otrovom) poprilično je smanjilo njihov broj. Prilagođavaju se uvjetima života slično kao psi. U Los Angelesu postoji četvrt gdje kojoti žive u gradskoj ka­nalizaciji. Kojoti imaju svoje lovne oblasti (velike do 32 četvorna kilometra), ali nisu uz njih vezani. Način ishrane također mogu mijenjati: mogu živjeti od ovaca, glodavaca, žaba, strvina i biljne hrane. U državi New York su se četrdesetih godina ovog stoljeća sparili sa podivljalim psima. Ti "koj - psi" su po svojoj vanjštini bili slični kojotima, a ponašali su se kao psi. "Koj - psi" bili su opasniji od kojota. Ubijali su životinje zbog želje za krvlju i bilo je izuzetno teško smanjiti njihov broj.

Kojot ima u usporedbi sa vukom finiju građu kostiju, manju glavu, manje uši, plećnu visinu oko 45 cm, a težina mu je od 15 do 20 kilograma. Krzno je debelo, dlaka duga i to posebno kod kojota koji žive u sjevernim krajevima. Boja: siva i sivo-smeđa, može biti i mješavina žute i crne. Tipično za kojote je tuljenje koje čuju i udaljenije životinje. Lovi u paru ili manjem čoporu. Kojoti žive u prirodnim prebivalištima ili na­stambama koje izgrade sami. U zarobljeništvu kojot živi do če­trnaeste godine.

Čagalj
Zlatnog čaglja (Canis aureus) zovemo jednostavno ča­galj. Jedva se razlikuje od manjih vrsta vukova. Njihovo prvobitno prebivalište bilo je u sjevernoj Africi odakle su se preko Balkan­skog poluotoka raširili do Kav­kaza i čak do Burme, svugdje gdje je čovjek počeo navodnja­vati sušna područja. Čagljevi love sve što mogu pobijediti: mlade kopitare, zečeve, patke, kokoši, miševe, zmije, žabe pa čak i mrt­ve ptice i ribe. Slasno jedu voće i različite ljudske otpatke. U miru žive s podivljalim domaćim psima (parija psi) i onda kada su zajed­no u potrazi za hranom. Čagljevi žive u obiteljskim čopo­rima. Njihovo socijalno ponaša­nje nije tako razvijeno kao kod vukova. Veliki čopori se okupljaju samo kod žderanja trupla neke velike životinje što nema nikakve veze sa vučjim čoporom. Ima ih i u Hrvatskoj (Pelješac, Dalmacija, Istra).

Sivi čagalj (Canis mesomelas) živi u sjevernoj i južnoj Africi, na ravnoj ili grmovitoj stepi. Ime je dobio po boji dlake koja je željez­no siva sa svijetlim pečatima po tijelu i nogama. Sivi Čagljevi žive u parovima, u obiteljskim čopori­ma i u udruženoj skupini sa mla­dunčadi. Najinteligentniji su me­đu čagljevima. Svoj prostor oz­načavaju urinom i divlje ga brane od istovrsnika koji mu se previše približe. Obranu prati njihovo tipi­čno oglašavanje. Tuljenje preuzi­maju i susjedne porodice pa se kilometrima čuje čagljeva pje­sma. Hugo van Lavvick-Goodal, koji je proučavao čagljeve, kaže da je njihovo tipično glasanje de­monstracija njihove osobnosti. Čagljevi su borbeni i uvijek pri­pravni na borbu sa znatno većim hijenama pri čemu reže i grebu, dlake na leđima im se dignu (nakostriješena leđa), a rep drže ravno i uspravno. Slično se po­našaju i mladi Čagljevi kada od­mjeravaju svoju snagu.

Prugasti čagalj
Stručno ga nazivamo Canis adustus. Živi na područjima gdje nema zlatnog i sivog čaglja. Ime je dobio po tamnoj crti na leđima. Po prirodi je veoma uplašen i nepovjerljiv pa ga je teško promatrati. Živahniji postaje navečer. Rijetko se oglašava lajanjem i živi u poro­dičnim čoporima. Težina mu je samo 9 kilograma i spada među najmanje čagljeve.

Hijenski pas
Hijenski pas (Lycaon pictus) svrstan je u drugu zoološku skupinu, ali je razvijeniji predak skupine u kojoj su vukovi i Čagljevi, koji su mu po ponašanju i slični. Ova vrsta divljeg psa ima tijelo pokriveno obojenim mrljama, glavu sa jako izraženim kostima te skoro uspravane okrugle uši. Vanjski iz­gled može lako zavesti ljude koji ga ubrajaju među hijene (tako je dobio ime). Izrazit je lovac. Za vrijeme lova ispušta glasove koji podsjećaju na zvuk zvona, a mo­že i lajati. Živi u čoporima od 6 do 20 životinja. U čoporima po­stoji određena hijerarhija i pod­jela posla: jedni čuvaju čopor dok drugi skaču gnuu, gazeli ili zebri za vrat. Plijen rastrgaju u neko­liko minuta, nakon što su ga vrebali nekoliko kilometra. Kada je plijen prebrz, lov je odmah za­vršen. Te vrste pasa žive u istoč­noj i južnoj Africi, skoro do ekva­tora.